Humanitarna organizacija „Zajednica Susret“, osim što je započela s provedbom svog projekta financiranog iz Europskog socijalnog fonda kao partner sudjeluje u ESF projektu Doma za ovisnike ZAJEDNICA SUSRET!
Humanitarna organizacija „Zajednica Susret“, 15. travnja 2020. godine počela je s provođenjem projekta Centar podrške za ovisnike i osobe u riziku (kodni broj: UP.02.2.2.06.0038), koji je financiran u 100%-tnom iznosu (1.471.824,65 HRK) iz Europskog socijalnog fonda, Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020., Širenje mreže socijalnih usluga u zajednici – faza I. Projekt će trajati 24 mjeseca, od 15. travnja 2020. do 15. travnja 2022. godine.
Humanitarna organizacija „Zajednica Susret“, 15. travnja 2020. godine počela je s provođenjem projekta Centar podrške za ovisnike i osobe u riziku (kodni broj: UP.02.2.2.06.0038), koji je financiran u 100%-tnom iznosu (1.471.824,65 HRK) iz Europskog socijalnog fonda, Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020., Širenje mreže socijalnih usluga u zajednici – faza I. Projekt će trajat 24 mjeseca, odnosno od 15. travnja 2020. do 15. travnja 2022. godine.
Obiteljski odgoj je temelj razvoja djetetove ličnosti. Da bismo što bolje shvatili utjecaj koji roditelji imaju na razvoj djece, potrebno je razlikovati roditeljske stilove odgoja. Roditeljski stil možemo definirati kao ukupnost roditeljskih stavova prema djetetu te emocionalnu klimu oko koje se odvijaju različiti roditeljski postupci (Čudina-Obradović i Obradović, 2003).
Stilovi roditeljstva se razlikuju s obzirom na dvije dimenzije. Prva dimenzija je roditeljska toplina koja podrazumijeva količinu podrške, ljubavi i topline koju obitelj pruža djetetu. Dok roditeljski nadzor kao druga dimenzija, predstavlja u kolikoj mjeri roditelji nadziru dijete i događaje koji su dio njegova života. Iz te dvije dimenzije roditeljstva izvodi se klasifikacija četiri roditeljska stila odgoja koji su prikazani u Tablici 1. (Berk, 2015), a detaljnije o svakom od njih u nastavku teksta.
Traumatsko iskustvo javlja se kad neki događaj ili serija događaja ometa uobičajen osjećaj kontrole koji pojedinac ima nad svojim životom, njegov osjećaj povezanosti s drugima i značenja koja pridaje svijetu oko sebe (Herman, 1997 prema Profaca, 2006). Ovakav događaj ima kratko trajanje i snažan intenzitet, a doživljava se opasnim i ugrožavajućim.
Djeca i adolescenti čine rizičnu skupinu kad je u pitanju nošenje s traumatskim događajima. Traumatsko iskustvo može negativno utjecati na sva područja njihova života: osjećaje, mišljenje, pamćenje, ponašanje, tjelesno zdravlje i socijalne odnose, a sve ovo je za djecu posebice osjetljivo jer su njihovi mehanizmi suočavanja sa stresom još u razvoju (Arambašić, 2000).
Ovih dana svi zajedno smo svjedoci globalne epidemije koronavirusa. Naša svakodnevica se promijenila. Konstantno se susrećemo s terminima poput: izolacija, samoizolacija, karantena, i sl. što nikako nisu pojmovi koji su inače dio svakodnevice čovjeka, a posebice ne djece i mladih. Kao posljedicu straha i stresa zbog neizvjesnosti oko razvitka pandemije možemo očekivati neke psihičke posljedice, kako kod odraslih tako i kod djece i mladih. U situacijama kad dijete procijeni opasnost te vlastitu bespomoćnost da išta napravi po tom pitanju očekivano je da će pokazati neke od simptoma akutne stresne reakcije, posttraumatskog stresnog poremećaja ili psihičke traume. Ono što je važno naglasiti – neće se kod svih razviti pravi psihički poremećaj.
