• Vijesti
  • Objavljeno
  • Pročitano 121 puta

Ovisnost i stres

ŠTO JE STRES?

Terminom stresa susrećemo se gotovo svakodnevno – kako u znanstvenoj tako i u popularnoj literaturi. Stres je predmet interesa i istraživanja različitih znanstvenih disciplina od bioloških, psiholoških, do socioloških znanosti i u svakom području razlikuje se na što se termin odnosi (Aldwin, 1994).

Stres se može definirati kao skup fizičkih i psihičkih promjena koje nastaju kada vanjski i unutrašnji čimbenici (stresori) remete homeostazu tj. fiziološku ravnotežu organizma koja je nužna za održavanje života (Ljubičić Bistrović, 2016).

Mason (1975; prema Aldwin, 1994) je identificirao tri načina na koji se koristi pojam stresa. To su:

1)           Stres kao unutrašnje stanje organizma – obuhvaća fiziološke i emocionalne reakcije. Stres ima aktivirajući efekt koji može biti i pozitivan i negativan, ovisno o kontekstu. Emocionalne reakcije na stres obično se odnose na negativne osjećaje kao što su anksioznost, ljutnja i tuga. Pod stresne reakcije možemo svrstati i osjećaj krivnje, srama i dosade (Lazarus, 1991; prema Wills i Shiffman, 1985).

2)           Stres kao vanjski događaj (stresor) – gledajući kroz povijest, stres se smatrao nekim štetnim vanjskim podražajem koji od osobe traži neki novi oblik prilagodbe, a najranija istraživanja stresa su se fokusirala na velike traume kao što su rat i prirodne katastrofe (u što u današnjem kontekstu možemo svrstati i koronavirus). Kasnije se fokus stavlja i na velike životne događaje (brak, razvod, tugovanje, otkaz...).

3)           Stres izazvan interakcijom osobe i njene okoline – najveći naglasak stavljen je na interakcije u kojima dolazi do velike diskrepance između osobnih resursa i očekivanja te zahtjeva okoline.

Glavni predstavnik pristupa stresa izazvanog interakcijom osobe i njene okoline je Richard Lazarus, a navedeni pristup prevladava u suvremenoj psihologiji istraživanja stresa.

U okviru Lazarusovog modela stres se obično definira kao sklop emocionalnih, tjelesnih i /ili bihevioralnih reakcija do kojih dolazi kad neki događaj procijenimo opasnim i/ili uznemirujućim, odnosno kao sklop psihićkih i tjelesnih reakcija na stresor koji pred nas postavlja zahtjeve kojima ne možemo udovoljiti (Arambašić, 1996). Lazarus (1966) smatra da je psihološki stres uvijek odnos između pojedinca i okoline, a ne isključivo svojstvo okoline ili stanje pojedinca, te da označava štetnu transakciju unutar tog odnosa. S njegovog gledišta, opisivanjem stresa samo kao vanjskog događaja, ignoriramo individualne razlike u percepciji ili procjeni stresa. Odnosno, ono što je za jednu osobu u nekom vremenskom periodu stresno, ne mora biti stresno za neku drugu osobu ili čak istu osobu u drugom vremenskom periodu.

Posljedice ili ishode stresa dijelimo na kratkoročne i dugoročne. Kad se govori o kratkoročnim ishodima stresnih događaja misli se na fiziološke i čuvstvene reakcije tijekom i nakon događaja. Dugoročne posljedice odnose se na krajnje posljedice ponavljanih ili kroničnih stresnih transakcija i pripadajućih sklopova emocija na psihičko i tjelesno zdravlje, te na funkcioniranje u društvu (Arambaši, 1996).

STRESORI

Hans Selye (1907, prema Ljubičić Bistrović, 2016) stresorima naziva podražaje koje uzrokuju stresni odgovor. Općenito, stresori se dakle odnose na sve fizikalne i socijalne okolinske uvjete ili unutrašnje zahtjeve koje osoba opaža kao stvarnu ili potencijalnu opasnost, štetu ili deprivaciju.

S obzirom na to da izvor stresa može biti bilo što i bilo tko, izvor stresora je beskonačan, a samim time postoji i veliki broj klasifikacija istih. Tako neki stresore dijele na temelju trajanja (kratkoročni, dugoročni), neki na osnovi njihova intenziteta (slabi, umjereni, snažni) ili pak prema reakciji koje izazivaju (fiziološke, psihološke, sociološke). Dijele se i na akutne (uzrokovani naglim promjenama u okolini i koji samim time dovode do naglih promjena u organizmu, ali se isto tako smiruju po prestanku izvora stresa) te na kronične (dugotrajne i kontinuirane životne teškoće, prisutni su duže vrijeme te ih nije moguće tako lako i brzo riješiti) (Belak Kovačević, 2004).

Lazarus i Cohen (1977, prema Krizmanić, 1991) klasificiraju psihološke stresore s obzirom na njihovo trajanje, veličinu reakcije koje izazivaju i broj ljudi na koje djeluju, u tri opće kategorije.

  1. Kataklizmički događaji

To su iznenadni, snažni, nepovratni i neizmjenjivi događaji koji pred ljude stavljaju velike zahtjeve za prilagodbom. Većini ljudi se oni nikada ne dogode, no kada se dogode postoji velika opasnost od ostavljanja trajnih posljedica te snažno djeluju na sve pogođene. To su primjerice prirodne, tehnološke ili ljudski izazvane katastrofe. Ovakvi stresori mogu sasvim blokirati mogućnost svrhovitih reakcija na takve događaje, suziti spoznajne mogućnosti odupiranja stresu i blokirati emocije (Havelka, 1990). S takvim uzrokom stresa suočavamo se svi ovih dana, a to je COVID-19.

  1. Važni životni događaji

Oni se odnose na epizodične i u pravilu neizmjenjive događaje koji pred pojedinca, ili više njih, nameću zahtjeve za prilagodbom, značajni su za svakodnevno funkcioniranje tih pojedinca, ali se ne događaju svakodnevno već iznimno. To su primjerice tjelesne bolesti, smrt bliske osobe, preseljenje, socijalni gubici zbog razvoda, rođenje djeteta itd. Mnogi od njih događaju se svakom čovjeku tijekom života (Belak Kovačević, 2004).

  1. Svakodnevni stresori

Predstavljaju dnevne trzavice, prisutni su u svakodnevnom životu, ali se brzo riješe i zamijene s drugim. Mogu se događati u obitelji, na poslu, na ulici... Mogu izazvati akutne i kronične zdravstvene probleme te psihičke poteškoće. Ipak, mogu i pozitivno djelovati jer se na njima učimo kako se nositi i prevladati stresne situacije, a što nam može pomoći u prevladavanju stresora iz skupine važnih životnih događaja (Havelka, 1990).

SUOČAVANJE

Kako je brojno definiranje samog stresa, brojne su i definicije suočavanja s istim, ovisno o teorijama i područjima interesa različitih autora.

Richard Lazarus i Susan Folkman (Lazarus 1966, 1993) naglašavaju da je suočavanje proces u kojem osoba konstantno nastoji bilo kognitivnim ili bihevioralnim naporima savladati, podnijeti ili smanjiti unutarnje i/ili vanjske zahtjeve koji su procijenjeni prevelikim za sposobnost osobe. Istraživanja koja uzimaju za teorijski okvir ovaj model najčešće ispituju odnose između karakteristika stresnih situacija. U obzir se uzima priroda ili tijek određene stresne situacije te kako ih osoba doživljava i procjenjuje (Belak Kovačević, 2004).

Načine suočavanja možemo grupirati s obzirom na vrstu reakcija (aktivne/pasivne, kognitivne/ bihevioralne) te s obzirom na njihovu funkciju (izbjegavanje/približavanje). Najčešće se spominje Lazarusova podjela suočavanja u odnosu na njihovu funkciju.

Lazarus i njegovi istomišljenici smatraju da postoje dvije temeljne funkcije suočavanja koje djeluju na stresne reakcije (Lazarus, 1993). Problemima usmjereno suočavanje je pokušaj savladavanja problema koji je izvor stresa, odnosno pokušaj mijenjanja poremećenog odnosa s okolinom. Ovaj način suočavanja najčešće se javlja kada ljudi misle da imaju konstruktivan način za rješavanje uzroka, kada misle da mogu kontrolirati situaciju, odnosno ishode stresnog događaja (Lazarus i Folkman, 1984, prema Kneževi-Hudek, 1994). Prema Belak Kovačević (2004), u ovu vrstu suočavanja ubrajamo: traženje informacija, osmišljeno rješavanje problema, isticanje pozitivnog (reinterpretacija), potiskivanje konkurentnih aktivnosti, prihvaćanje te obuzdavanje suočavanja. Emocijama usmjereno suočavanje za funkciju ima smanjivanje ili lakše podnošenje osjetilnog uzbuđenja izazvanog stresnom situacijom. Dakle, ako, barem privremeno, uspijemo ne misliti na neku prijetnju, ona nas neće opterećivati. Ovaj način suočavanja javlja se u situacijama u kojima je procijenjeno da nije moguće kontrolirati stresne događaje ili njihove ishode (Lazarus, 1993). Belak Kovačević (2004) navodi kako u ovu skupinu suočavanja ubrajamo izražavanje osjećaja i socijalnu podršku (traženje savjeta, emocionalna podrška).

Endler i Parker (1990) identificirali su i treći način suočavanja koji se naziva suočavanje izbjegavanjem. Ovaj način suočavanja se odnosni na kognitivne, emocionalne ili ponašajne pokušaje udaljavanja od izvora stresa ili psihičkih i/ili tjelesnih reakcije na stresore. U izbjegavajuće strategije, Belak Kovačević (2004) navodi nepoduzimanje ili izbjegavanje akcija usmjerenih na problem te negiranje spoznaje da se događaj desio, povlačenje u osamu, prekomjerno konzumiranje alkohola i droga, potiskivanje emocija, maštanje i sanjarenje, korištenje humora, večernji izlasci, samodestruktivno ponašanje.

ISTRAŽIVANJA STRESA I OVISNOSTI

Veliki broj empirijskih istraživanja nastoji objasniti i predvidjeti zašto neke osobe počinju zloupotrebljavati drogu. U nedostatku istraživanja s područja Republike Hrvatske, gledajući ona inozemna, već se dugi niz godina interes znanstvenika stavlja na povezanost i ulogu stresa te načina suočavanja sa stresom u razvoju ovisnosti.

Brojne epidemiološke studije dokazale su povezanost životnih stresora i ovisnosti o raznim tvarima (cigarete, alkohol, opijati, tablete za smirenje...) za svaku glavnu fazu ovisnosti: početak uzimanja, održavanje i relaps (Wills, 1990, prema Belak Kovačević, 2004). Generalni zaključak je kako kod adolescenata koji doživljavaju visoki nivo stresa (veliki broj stresnih događaja) postoji veća mogućnost da počnu uzimati cigarete i alkohol, veća je vjerojatnost prelaska na marihuanu i teže droge kao što su opijati te je veća je mogućnost prekida tretmana. Životni stres je faktor rizika za adolescentno konzumiranje psihoaktivnih tvari i promovira konzumiranje kroz povećavanje emocionalne nelagode ili smanjenu percepciju kontrole (Wills, 1986, 1990, prema Belak Kovačević, 2004).

Shodno ranije navedenim strategijama suočavanja, brojna istraživanja su pokazala kako su strategije usmjerene na emocije i izbjegavanje obično korisnije u početnim fazama stresnog događaja te kada se odmjeravaju u odnosu na neposredni učinak. Omogućuju nam da se postupno suočavamo s problemima. No, ako se koriste dulje vrijeme odmažu nam da se prilagodimo novonastaloj situaciji. Problemu usmjereno suočavanje je korisnije kada se korist procjenjuje na duži rok tj. gledajući na dugoročne posljedice (Lazarus i Folkman, 1984; prema Arambašić, 1994).

Brojne teorije i nalazi u literaturi ovisničkog ponašanja imaju tendenciju ukazivanja da su strategije izbjegavanja (maštanje, samookrivljavanje, neodlučnost, izolacija i sl.) negativno povezane s dobrom prilagodbom. Takav način suočavanja vodi ka negativnim posljedicama te time predstavlja rizični faktor za konzumaciju droga i alkohola (Moos i sur., 1990, Cooper i sur., 1988, 1992, prema Belak Kovačević, 2004). S druge strane, kao zaštiti faktor za konzumaciju droga i alkohola možemo navesti aktivnosti koje su usmjerene na rješavanje problema (problemima usmjereno suočavanje).

Belak Kovačević (2004) je 2003. godine provela istraživanje na uzorku ne-ovisnika i ovisnika o opijatima (heroinu), a koji su bili na ambulantnom psihoterapijskom tretmanu pri Klinici za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti Kliničke bolnice „Sestre milosrdnice“ u Zagrebu, a cilj je bio ispitati postoji li veza između ovisnosti i izloženosti stresnim događajima te ovisnosti i načina suočavanja sa stresom, odnosno provjeriti postoje li značajne razlike između ovisnika i neovisnika s obzirom na doživljen ukupan broj stresnih događaja u cjelokupnom životnom periodu i s obzirom na preferirane strategije suočavanja sa stresom. Utvrđeno je kako skupina ovisnika ima statistički značajno veći broj stresnih događaja u periodu cijelog života u odnosu na skupinu ne-ovisnika. Najčešće su to problemi na poslu ili školi, financijski problemi i obiteljski problemi. Stresori su ispitanicima bili podijeljeni u one na koji su mogli biti pod utjecajem ispitanika (rastava, kazna zatvora, nesuglasice s partnerima ili obitelji) te na one na koje ispitanik nije mogao utjecati (smrt bliske osobe, rastava roditelja, doživljavanje prirodne nepogode). Ovisnici su navodili veći broj stresora bez obzira na to da li su to događaji na koje su mogli utjecati ili ne te da ih procjenjuju značajno stresnijim u odnosu na kontrolnu skupinu ne-ovisnika. Utvrđivao se i intenzitet stresnih životnih događaja. Ovisnici su stresnije doživljavali životne događaje, odnosno isti su ih više uznemiravali i zahtijevali više prilagodbe. Autorica istraživanja navodi kako su navedeni rezultati u skladu s rezultatima istraživanja Moosa i dr. (1990, prema Belak Kovačević, 2004) koji navode da ovisnici, osobito ovisnice, percipiraju negativne životne događaje intenzivnije odnosno stresnije u odnosu na apstinente. Također naglašava kako rezultate treba uzimati s dozom opreza zbog komorbiditeta s drugim psihičkim poremećajima, a koji su mogli prethoditi samom problemu ovisnosti. Istraživanjem je utvrđeno kako prilikom suočavanja sa svakodnevnim stresnim situacijama, ovisnici su skloniji koristiti strategije izbjegavanja. Tako ispitanici iz skupine ovisnika više koriste kognitivno i bihevioralno izbjegavanje, oslanjaju se na religiju, konzumiraju alkohol ili droge, negiraju postojanje problema, potiskuju svoje osjećaje te se izoliraju od drugih. Također, ovisnici koji su imali više stresnih događaja i doživljavali ih intenzivnije imali su tendenciju većeg korištenja strategija izbjegavanja u svakodnevnim stresnim situacijama.

Ela Megla, mag.paed.soc.,
stručna suradnica u Humanitarnoj organizaciji „Zajednica Susret“

Literatura:

Arambašić, L. (1994). Provjera nekih postavki Lazarusovog modela stresa i načina suočavanja sa stresom. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu.
Arambašić, L. (1996). Stres. U: J. Pregrad (ur.), Trauma, stres i oporavak (93-102). Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.
Aldwin, C.M. (1994). Stress, Coping and Development. New York: The Gilford Press.
Belak Kovačević, S. (2004). Stres i suočavanje kod ovisnika o opijatima. Diplomski rad, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu.
Endler, N. S. & Parker. J.D.A (1990). Multdimensional assessment of coping: A critical evaluation. Journal of Personality and Social Psychology, 58, 844-854.
Havelka, M. (1990). Zdravstvena psihologija. Medicinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu.
Hudek-Knežević, J. (1994). Suočavanje sa stresnim situacijama konflikta između profesionalne i obiteljske uloge: uloga stilova suočavanja, samopoimanja i percepcije socijalne podrške, Doktorska dizertacija, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu.
Krizmanić, M. (1991). Može li psihologija pomoći održavanju zdravlja i liječenju bolesti. U: V. Kolesarić, M. Krizmanić (ur.), Uvod u psihologiju. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
Lazarus, R.S. (1966). Psychological stress and coping process. New york : McGraw-Hill.
Lazarus, R.S. (1993). From psychological stress to the emotions. A history of changing outlooks. Annual Review of Psychology, 44, 1-21.
Ljubičič Bistrović, I. (2016). Stres. https://www.zdravobudi.hr/clanak/1141/stres (stranica posjećena dana 18.03.2020.)
Moos, R.H., Brennan, P.L., Fondacaro, M.R. & Moos, B.S. (1990). Approach and avoidance coping responses among older problem and nonproblem drinkers. Psychology and Aging, 5, 31-40.
Wills, T.A. & Shiffman, S. (1985). Coping and supstance use: A conceptual framework. U: S. Shiffman i T.A. Wills (ur.), Coping and supstance use (str. 3-24). San Diego, CA: Academic Press.

Poslijednja izmjena dana Utorak, 24 Ožujak 2020 12:56
(0 glasova)
Korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića u skladu s ovom Obavijesti o kolačićima. Ako ne pristajete na upotrebu ovih kolačića, molimo onemogućite ih.